JOŠ O DARKU GLIŠIĆU
Nije bio ni na jednoj promociji mojih knjiga, a napisao sam ih četiri. Ko je knjige pisao zna: to ti je kao kad ti se rodi dete a ne dođe da ga vidi onaj kome si ostavio mesto u prvom redu. Niti je bio na bilo kom programu Ustanove za kulturu i sport koji sam organizovao za sedam godina direktorovanja. Osećaj – kao kada te neko očepi oštrom petom po prstima a tebe sramota da priznaš koliko boli pa ”srčeš” u sebi da, kao, brže prođe. Dokazivao sam mu lojalnost kako sam znao i umeo ali je taj moj ”rukopis” teško čitao… Malo zato što mu to nije bio prioritetan mandatni zadatak a malo zbog toga što je moj stil prečesto bio bez uvoda i razrade. Takođe, istina je da postoje kompatibilni i nekompatibilni ljudi. Oni koje ne moraš da vidiš mesecima a kada se sretnete samo nastavite razgovor ”od juče”, i oni sa kojima se svaki put ”iznova upoznaješ” poštujući formalna pravila oročene komunikacije. On i ja smo spadali u ovu drugu kategoriju obostrano uvereni da je bilo kakva promena u tom smislu, jednostavno, nemoguća. Kroz godine saradnje, a saradnja je ponekad ličila na rolokoster za dve impulsivne prirode, ne retko nisam razumevao njegove procene, odluke i kadrovska rešenja. Isprva sam mu to govorio verujući da je, naprosto, nešto promaklo pa je zato tako kako je. Onda sam prestao da govorim, jer je postalo jasno da se njegov algoritam sastoji od elemenata koje ne prepoznajem kao ostvarive, još manje održive (a bili su). I čitav taj kosmos različitosti prešao je, što bi se reklo, iz gasovitog u čvrsto agregatno stanje, idealno tlo za uzgoj zimzelenih kultura kao što su sumnja i nepoverenje.
Konačno, bio sam sa njim u žestokom sukobu dugom godinu i po dana, a u vreme kada je to sebi mogao da dozvoli samo neko ko je talentovan za politiku koliko i slon za trgovinu u tesnoj staklarskoj radnji. Tih meseci, kada me sretnu, na drugu stranu ulice prelazili su i današnji demonstranti – prvaci, dovikujući mi šapatom kako bi rado stali uz mene ali su, eto, odlučili da se više ne bave politikom, a njihova reč je svetinja! Bio sam sam, spram vojske spremne da mu se dokazuje surovošću I žestinom, jedan jedini glineni golub izleteo pred lovce koji ne žale dramlija. U vreme čitave njegove četvrtvekovne centarske pozicije na terenu ovovaroškog političkog odlučivanja, nikome sem meni nije palo na pamet da mu protivreči toliko široko, duboko, uporno a izvesno da će najebati na kraju balade. Međutim, desilo se čudo: iako stostruko jači prvi je pružio ruku, umesto da samo sačeka da se lagano udavim u sopstvenom neodustajanju od rata koji njega ne košta ništa. Od tada više nemamo međusobnih dugovanja I potraživanja a susreti I razgovori, otprilike jednom godišnje, bili su izraz uzajamnog uvažavanja bez jednosmernih I slepih ulica.
U međuvremenu izgradio je Ub kao niko pre, hodajući putevima kojima se ređe ide, ne samo zbog toga što su uzbrdo I bez pauze, nego I zato što je svaki metar skupo koštao I njega I one do kojih mu je najviše stalo. Ovakve puteve nije nasledio ni od babe ni od stričeva, nego ih je gradio od sopstvenog materijala nekako siguran da vode do svih tih vrata koja će mu se otvoriti kad god treba za ovde I sada. Ni to njegovo, naravno, nisam razumeo ovakav kakav sam, kakav god sam. Ali mi je opravdalo one izostanke sa promocija knjiga i kulturnih programa, sa kafanskih sedeljki uz zaglušujuću živu muziku I sastanke bez dnevnog reda duže od pet minuta. Bio je I ostao moj jedini link sa politikom, i opozicionom i pozicionom. Možda zato što sam osvedočeni analfabeta veštine mogućeg kog ne interesuje širenje na tom polju a možda, biće da je tako, nisam video nikog u višem sedlu a da mu se reč I delo manje razlikuju.
Odavno ne idem ni na političke mitinge ni na političke proslave, niti me više ko poziva. Pošteno. Posle svega, priznajem da me je pomalo sramota što sam slab I sa ovom lokalnom, kamo li visokom politikom čije sam glavne uloge viđao najbliže sa sto metara, što je daljina na kojoj te I rođeno oko prevari. U ovoj zaglušujućoj, unakrsnoj I neselektivnoj kanonadi ‘’topova’’ jedino u šta sam siguran kada se pitam o politici jeste – on I ovo što je ovde uradio. Pedeset godina u ubskom mestu daju mi za pravo da poredim prošla vremena, a šezdeset treća koju živim I da malo predviđam budućnost. Zato ću, na bazi sveukupnog iskustva koje sam ovolike pameti mogao da sakupim, glasati za njega I njegovu okrenutost Ubu dokle god se I ispred koga god se bude pojavljivao!
U stvari ne bih to samo u jednom slučaju: ako bi predstavljao one koji odustaju od mira I pozivaju u rat. Jer, u ratu sam bio I uopšte mi se nije dopalo.
Radovan Puletić
